Donatila Kanimba je započela svoj život sa većinom šansi protiv nje. Bila je primorana da napusti svoju domovinu Ruandu sa svojim roditeljima u ranom detinjstvu, bila je slepa i takođe devojčica u društvu gde su dečaci uvek viši po rangu. Danas ima 60 godina i većinu stvari za koje se odlučila nije uspjela realizirati samo na privatnom planu. Ona je takođe izgradila organizaciju koja je promenila živote mnogih slepih i slabovidih Ruandaca
Glavni grad Ruande, Kigali, je nevjerovatno lijep, sa savršenim asfaltnim putevima koji vijugaju niz brojna zelena brda oko kojih je grad usidren. Klima je blaga, većina stvari je sređena i čista, a saobraćaj je relativno miran. Razvoj je brzo napredovao u zemlji i na mnogo načina budućnost izgleda svijetla za stanovništvo, uprkos užasnoj nedavnoj istoriji kroz koju je Ruanda prošla. U isto vrijeme, siromaštvo i dalje živi među velikim slojevima stanovništva, čak i ako je manje očigledno u glavnom gradu, gdje sada ne nedostaje finih restorana ili modernih barova s pripadajućim bazenima u najboljim hotelima.
Međutim, za one koji žive sa invaliditetom, posebno za žene, ostaje još mnogo toga da se uradi. U Kigaliju nije bio takav redar kada se Donatilla vratila u zemlju svog rođenja 1996. godine, samo dvije godine nakon genocida. Tada je bilo gotovo nemoguće doći do sendviča u jednom od rijetkih kafića u gradu, kaže ona.
Nedostatak noćnog života i restorana bio je gotovo kulturni šok za Donatilu, koja je odrasla i koju je oblikovala mnogo modernija metropola Nairobi u Keniji. Ono što joj je privuklo leđa bila je prilika da se uključi u izgradnju organizacije kojoj je pomogla da se osnuje iz svog bivšeg doma u Keniji, Ruandskog sindikata slijepih, RUB. Organizacija je osnovana da se bori za sve slijepe i slabovide Ruande koji su se u to vrijeme rijetko pojavljivali u javnosti - osim u ulozi prosjaka.
-Kada smo pokrenuli RUB, to je bilo nešto potpuno novo u Ruandi, organizacija za osobe sa invaliditetom koju su vodili ljudi koji su i sami imali invaliditet, kaže Donatila.
Od tada, ona i RUB imaju veoma važnu ulogu u radu na poboljšanju života slijepih i slabovidih, provodeći rad mišljenja i nudeći edukaciju pojedincima. I navođenjem ljudi da izađu iz okvira svojih domova. Ali u prvim danima radilo se i o čisto humanitarnim naporima za RUB.
-Nakon genocida, bilo je mnogo slijepih ljudi koji su bili zbunjeni i prisiljeni da sami prežive jer su im rođaci otjerani ili ubijeni. Bilo je strašno. Neki od njih su uspjeli da prežive samo zahvaljujući ljubaznim komšijama, kaže Donatila.
Sjedište RBU-a, smješteno u prekrasnoj starijoj zgradi na rubu bujne doline u centru
Kigali. Donatila zrači samorazumljivom težinom, savršeno govori engleski i postavlja oštra protupitanja prije intervjua kako bi joj bili potpuno jasni uslovi za učešće.
Poteškoće nisu spriječile Donatilu da uspije u školi
Slepa je otkako je sa pet godina dobila očnu bolest, verovatno bolest koja obično pogađa samo dečake, kaže ona. Iako nikada nije dobila jasan odgovor. Godinu ranije, 1961., njena porodica je bila prisiljena pobjeći u susjednu državu Burundi kako bi pobjegla od etničkog nasilja koje je tada izbilo u Ruandi. Bio je to isti tip etničkog nasilja, iako mnogo gore po svom obimu, koje će 33 godine kasnije okrenuti pogled svijeta na malu zemlju u istočnoj Africi.
U vezi sa oslijepljenjem Donatile, njeni roditelji su dobili dojavu o internatu u blizini Najrobija koji je specijalizovan za obrazovanje slijepe i slabovide djece. To je dovelo do toga da je Donatila ponovo morala da promeni svoju domovinu, kada se kao samačka šestogodišnjakinja preselila u kenijski internat.
- Imao sam nevjerovatnu sreću što sam imao priliku da idem u tu školu. U to vrijeme u Keniji su postojale samo tri slične škole, a ona u koju sam upisao bila je najstarija i najbolja u zemlji. Zahvaljujući tome, stekao sam obrazovanje.
Mogla je da putuje kući i vidi svoje roditelje u Burundiju samo jednom godišnje, ali je diplomirala sa najboljim ocenama, a zatim dobila stipendiju za studiranje na Univerzitetu u Najrobiju. Međutim, to nije bilo lako putovanje. Donatila je bila jedini slijepi student u svojoj kohorti, a univerzitet nije nudio nikakva pomagala.
- Vremenom sam, zahvaljujući katoličkoj organizaciji, dobio pomoć da mi se literatura za kurs čita naglas, ali sam se u početku morala osloniti na pomoć drugih studenata. Vezano za ispite, na meni je bilo da potražim nastavnike da ih podsjetim da sam i ja tu i da moram polagati ispite. Nije bilo rutine kako to treba da se radi, tako da sam morala sama da se dogovaram sa nastavnicima. Ponekad sam imao pristup vlastitoj pisaćoj mašini, u drugim slučajevima testove sam morao raditi usmeno.
Uprkos poteškoćama, Donatila je skoro uvek uspevala da postigne vrhunske rezultate na ispitima.
-Imao sam jaku volju i bio sam odlučan da dobijem fakultetsko obrazovanje, a potom i posao. Uostalom, imao sam najbolje ocjene od ranije, pa zašto ne bih studirao na fakultetu?
I tako je bilo. Nakon nekoliko drugih poslova, njena posvećenost pravima osoba s invaliditetom je uzela maha kada je počela raditi za Kenijski sindikat slijepih. Kada se politička situacija u njenoj domovini konačno smirila, shvatila je da u ratom razorenom narodu ima mnogo toga da se uradi. Zajedno sa još jednim Ruandjankom u egzilu, osnovala je RUB, a 1996. je došlo vrijeme da se Donatila vrati u zemlju koju je napustila kao četverogodišnjakinja.
- Onda se i moja porodica preselila nazad. Osim toga, RUB-u je trebao neko ko bi mogao pokrenuti posao i to sam morala biti ja, kaže ona.
"Žena koja izgubi vid gubi praktično sva prava"
Danas RUB ima 75 lokalnih filijala širom zemlje, a takođe ima i centar za obuku, Resursni centar Masaka u Kigaliju. Nalazi se kratkom vožnjom van grada, u nekoliko redova prizemnih zidanih kuća. Okruženje je ruralno, a centar je okružen vlastitim plantažama. Od osnivanja prije 17 godina, gotovo 750 slabovidih i slijepih osoba je ovdje prošlo šestomjesečni kurs rehabilitacije, koji je u mnogim slučajevima promijenio njihove živote.
U centru uče Brajevu azbuku i poljoprivredne radove, između ostalog – ali prije svega, da se usude da rade stvari sami i shvate koliko su zapravo sposobni, uprkos invaliditetu. Čak se i njihovim najbližim rođacima pomaže da shvate njihove stvarne kompetencije. Rad na jačanju samopouzdanja posebno je važan za mnoge djevojke i žene koje dolaze u centar, naglašava Donatila.
- Žene obično imaju još gore samopouzdanje od muškaraca. To se odnosi na to kako to izgleda u našoj kulturi, gdje muškarci tradicionalno imaju prednost i smatraju se glavom porodice. Dječaci se smatraju vrednijima od djevojčica, a muškarci su vrijedniji od žena. Žena koja izgubi vid praktično gubi sva prava.
Nešto više od polovine onih koji se nude u centru su djevojke i žene. Gotovo svi koji dolaze ovdje su u početku vrlo oprezni i čekaju i vide. Mnogi su živjeli životom u kojem njihove sposobnosti nikada nisu imale priliku procvjetati, ali su umjesto toga dobili pomoć kod većine svojih rođaka. Čak i kada je riječ o mnogim svakodnevnim poslovima, koje nakon samo nekoliko mjeseci u centru pokažu da mogu savršeno sami da se nose. Ovdje, možda po prvi put, mogu sami izaći i hodati. Velika većina slabovidih i slijepih osoba u početku treba da izgradi povjerenje u vlastite sposobnosti.
-Sa ženama to znači da moramo krenuti od nule, kaže Donatila. Ali čak i na lokalnom nivou, RUB radi na osnaživanju žena. To se odvija preko posebnih ženskih komiteta lokalnih udruženja. Tamo žene dobijaju priliku da razgovaraju o svojim problemima. A ako se otkriju problemi koje ne mogu sami riješiti, mogu nas kontaktirati u sjedištu, a mi ćemo pokušati pomoći.
Tipičan primjer je kada muž slabovide ili slijepe žene najavi da želi drugu ženu. To obično rezultira lošim postupanjem prema prvoj ženi s vremenom i možda čak i izbačenom.
-Kada saznamo za takve stvari, moramo da reagujemo tako što ćemo kontaktirati lokalne vlasti i zahtevati da prva supruga prođe kroz razvod, gde ona dobija svoj deo zajedničke imovine, kaže Donatila.
Još jedan problem koji se ponavlja za žene je to što rođaci ne smatraju da slijepi član porodice ima isto pravo na imovinu kao drugi.
-To je problem za žene sa oštećenjem vida sreće se češće od muškaraca, kaže Donatila.
Nakon sestrine smrti, Donatila je odlučila da se brine o četiri nećakinje i nećakinje
Iako je sa svoje strane imala malo problema da se prilagodi u Kigaliju nakon što je skoro sve proživela
životom u egzilu, ona sada napreduje u gradu i stvorila je svoje korijene ovdje nakon što je sama odgajala četiri nećakinje i nećake. Ubrzo nakon što se Donatila vratila u Ruandu, njena sestra se razbolela i umrla od raka, ostavljajući za sobom četvoro dece u dobi od pet do petnaest godina. U početku se baka brinula o djeci, ali je Donatila to ubrzo shvatila
to je bio prezahtjevan zadatak za njenu majku, koja je tada imala nešto više od 70 godina.
- Onda sam odlučio da se uselim kod njih i to je postao moj zadatak
brinuti o djeci. Odgajati četvero djece nije bio lak zadatak jer sam bila potpuno nespremna za to. Ali bilo je i dobro, biti dio porodice i osjećati se cijenjenim.
Donatila kaže da je dobila odgovornost za djecu u isto vrijeme kada je bila potpuno spremna za to
potpuno se posvetite svom poslu. Sada je odjednom morala da pokuša da kombinuje obe uloge i da istovremeno izdržava šestoro ljudi umesto samo sebe.
-Kada tako ispadne, morate to izvući najbolje. Što se mene tiče, nije ga bilo
ko bi me zbrinuo da to sama ne radim jer nisam imala muža, i
Ni u mojoj porodici nije bilo nikog ko bi mogao da me izdržava, kaže Donatila.
Danas je u njenom domu ostalo samo najmlađe dijete.
-Ostali su danas punoljetni i odselili su se od kuće. Njih dvoje su imali svoju djecu, pa sada imam i ja
čak dve nećakinje i nećakinje, kaže Donatila, briznuvši u veliki i ponosan osmeh.
