Prije trideset godina u Nikaragvi nije postojao razvijen znakovni jezik. Postojao je niz domaćih likova koji su se razvili u porodici i krugu prijatelja, ali većina riječi je morala biti napisana abecedom. Gluhim učenicima nije bilo dozvoljeno da koriste znakovni jezik u školi, ali su morali naučiti čitati na usnama. Promjena je počela s grupom prijatelja koji su imali zajedničku viziju da promijene situaciju gluvih u Nikaragvi. Danas prvi gluvi studenti idu na fakultet.
Posjećujem ANSNIĆ-ovu kuću usred nikaragvanskog ljeta. U hladovini male verande uz zidove su postavljene školske klupe. Ulazimo u kuću i prolazimo pored nekoliko prostorija u kojima su slike različitih znakova na znakovnom jeziku i posteri iz raznih kampanja koje ANSNIC vodi godinama. Na jednom od vrata prolazimo piše "Biblioteka". Izlazimo u dvorište koje je do pola pokriveno krovom.
Na suncu uz visoki zid rastu stabla narandže. Na plafonu visi nešto što liči na abažure za sušenje i malo dalje vidim vrata koja su otvorena za nešto što izgleda kao radionica. Sjedamo u hlad ispod krova i Javier López Gómez, koji je predsjednik ANSNIC-a, nudi svježe ubrane narandže.
Saradnja sa SDR-om bila je početak nečeg novog
-U vreme kada smo još bili labavo sastavljena grupa koja se sastajala jedni kod drugih, imali smo sreću da upoznamo Anu Skot, Šveđanku koja je radila u Managvi, kaže on. Pomogla nam je da stupimo u kontakt sa gluvim osobama u Švedskoj.
Zajedno sa Andersom Anderssonom iz SDR - Švedskog udruženja gluvih, Javier i njegovi prijatelji počeli su da razvijaju ideje o tome kako poboljšati situaciju gluhih u Nikaragvi. Kroz SDR i MyRight, Javier je imao priliku da studira deset mjeseci u Švedskoj. Pokazalo se da je to važno iskustvo za razvoj kulture gluvih u Nikaragvi.
-U Švedskoj sam naučio mnogo. Stekao sam iskustvo o tome kako je obrazovanje za gluve bilo strukturirano i naučio sam kako su gluvi u Švedskoj radili na razvoju svog jezika i razvoju leksikona znakovnog jezika, kaže Javier.
Svoj vlastiti jezik
Kada se Javier vratio u Nikaragvu, naporno je radio kako bi gluvim prijateljima prenio ono što je naučio u Švedskoj. Zajedno su formirali organizaciju ANSNIC i pokrenuli razne aktivnosti.
- U Švedskoj sam naučio švedski znakovni jezik. To me je natjeralo da shvatim da je za naš nikaragvanski identitet važno da razvijemo vlastiti znakovni jezik zasnovan na našoj vlastitoj kulturi. Kako smo počeli da razvijamo sopstveni leksikon, mogli bismo da počnemo da pomažemo i podržavamo gluve mlade ljude kako bi mogli da prođu školu, kaže Javier.
Gluva djeca su išla u specijalne škole zajedno sa djecom sa različitim smetnjama u razvoju.
- Bili smo pioniri u obuci nastavnika znakovnog jezika, kaže Havijer. Kroz naše projekte sa SDR-om i MyRight-om, uspjeli smo obučiti nastavnike i utjecati na donosioce odluka tako da znakovni jezik danas bude dio nastave.
Učenici su pomogli nastavnicima da promijene svoju pedagogiju
Znakovni jezik je postepeno postao maternji jezik gluvih, što je poboljšalo uspjeh djece u školi. Problem je bio što su specijalne škole imale nastavu samo do šestog razreda, nakon čega su djeca morala napustiti školu.
- Ali nova generacija dece koja su završila školu morala je da uči više i počela da postavlja svoje zahteve, kaže on i okreće se Ivon Loreni Morales Ruiz, mladoj devojci koja sedi pored njega.
"ANSNIC je kao moja druga porodica", kaže Ivonne Morales. "Da, nismo hteli da napustimo školu tako rano", kaže Ivonne. Stoga smo zamolili seniore u organizaciji da nam pomognu da se izborimo kako bismo mogli nastaviti u drugoj školi.
2004. godine konačno su uslišani zahtjevi učenika i odlučeno je da škola Bello Horizonte primi gluhe učenike.
- Nastavnici su u početku bili uplašeni i zabrinuti, ali zahvaljujući prevodiocima za znakovni jezik učenici su uspeli da završe obuku, kaže Havijer.
- I mi studenti smo u početku bili uplašeni, dodaje Ivonne. U novoj školi su bili postavljeni mnogo veći zahtjevi nego ranije, a testovi su bili veoma teški.
Gluvi učenici su morali naučiti nastavnike kojom brzinom mogu govoriti kako bi prevodioci znakovnog jezika imali vremena za prevod. Takođe su zamolili nastavnike da napišu više onoga što su rekli na tabli. Kada su nastavnici promijenili način rada, poboljšali su se i rezultati gluvih učenika. I Javier i Ivonne vjeruju da je većina nastavnika uložila napor da pronađe metode podučavanja koje rade za različite pojedince.
- Takođe smo brzo shvatili da nam je potreban mnogo veći rečnik da bismo mogli da pratimo i razumemo nastavu, kaže Ivon.
Većina gluve djece u Nikaragvi nema pristup internetu kod kuće, a članovi porodice rijetko znaju znakovni jezik toliko dobro da mogu pomoći u izradi domaćih zadataka. ANSNIĆ, koji se oduvijek mnogo bavio obrazovnim pitanjima, je stoga dogovorio da studenti ujutro uče u organizaciji, a popodne idu u školu. U ANSNIC-u su učenici dobili pomoć u domaćim zadacima i zajedno su izgradili potpuno novu biblioteku. Takođe su postepeno razvijali vokabular tako da je odgovarao potrebama učenika.
Znakovni jezik je zvanično priznat
Javier smatra da je važno razumjeti da je znakovni jezik važan dio obrazovanja gluhih učenika.
- Svojim strateškim zagovaračkim radom uspjeli smo 2009. godine da znakovni jezik priznamo kao službeni jezik u Nikaragvi, ponosno kaže.
To znači da je znakovni jezik danas priznat kao prvi jezik gluvih.
- To je omogućilo da Ministarstvo prosvete ima naš rad kao podršku svom radu. Zakon navodi da Ministarstvo prosvjete mora koordinirati nacionalni savjet za znakovni jezik. Kao rezultat toga, sada možemo zajedno raditi na širenju znakovnog jezika u cijeloj Nikaragvi, kaže Javier.
ANSNIC se borio da zakon postane stvarnost i danas postoji godišnji budžet za poštovanje zakona.
Kada je prva grupa učenika završila srednju školu, počela je borba na Učiteljskom fakultetu.
- Željeli smo imati priliku da koristimo sve nove nastavne metode koje smo razvili zajedno sa nastavnicima u Bello Horizonteu i tako pomognemo sljedećoj generaciji gluvih osoba, kaže Ivonne.
Prije dvije godine, 29 studenata je dobilo dozvolu da započne studije pedagogije na fakultetu. Zatim je proces ponovo počeo. Nastavnici su govorili prebrzo, a gluvi učenici su morali da objašnjavaju koje nastavne metode im odgovaraju.
- Metodologiju sada postepeno razvijaju nastavnici i učenici zajedno. Kada završimo semestar, zajedno razmatramo prijedloge za izmjene i poboljšanja, kaže Ivonne.
Budući da se učenici dosta poistovjećuju sa učiteljicom, Ivonne smatra da može biti malo nezgodno kada gluvu osobu podučava nastavnik koji čuje. Prema njenim riječima, i zbog toga je važno da se gluve osobe obučavaju za nastavnike i da se tako uključe u razvoj integrisanog obrazovanja.
- Polazak u školu i učenje novih stvari neophodno je nama gluvim da bismo mogli da učestvujemo u društvu i da budemo uključeni u kreiranje promena, kaže Ivon. Kada učite, mnogo je uzbudljivih stvari koje se oživljavaju u vama kao pojedincu. Te ideje se zatim mogu prenijeti u druge dijelove života, kao što je ovdje u organizaciji. Organiziranjem kao što radimo ovdje, kao da se udvostruči ono što ste naučili, kaže ona i smije se.
Na krovu terase članovi su ispisali svoja imena, a izgleda sretno kada dodaje da su je studije učinile samostalnijom i poboljšale kvalitet života. Ona smatra da ANSNIC-u ima još puno posla u smislu uključivanja gluvih na tržište rada, ali da je prije svega važno da djeca i mladi shvate da moraju studirati da bi se zaposlili.
Organizacija na svojim nogama
Nakon mnogo godina podrške SDR-a i MyRight-a, projekat sa ANSNIC-om je sada završen i organizacija može stati na svoje noge. ANSNIC je postao priznati igrač koji je uključen i utiče na razvoj društva.
- Saradnja sa SDR-om je mnogo značila, kaže Havijer. Njihovi savjeti o tome kako da razvijemo našu organizaciju i vlastiti znakovni jezik su nam zaista pomogli da budemo kreativni i da smislimo šta možemo učiniti ovdje u Nikaragvi. Bila je to dobra saradnja u kojoj nas je SDR podržao da postanemo nezavisni i posjedujemo vlastiti proces, zaključuje on.
