Åsa Nilsson je pratilac kada Nacionalna asocijacija slabovidih posjeti svoju partnersku organizaciju u Managvi, glavnom gradu Nikaragve. Ona je začuđena kako neko ko je teško slabovid ili slep može da prelazi ulicu. Vozila voze neoprezno, pešački prelazi su slabo čuvani, a na mnogim mestima duboke rupe niz ulicu.
- Hvala Bogu, imala sam sreće, kaže Norma Alisija Espinoza koja se sama snalazi, ali uvek traži pomoć kada treba da pređe ulicu.
Sastajemo se s Normom u novootvorenom rehabilitacionom centru, koji je dio projekta psihijatrijske organizacije OCN. Norma je izgubila vid prije osam godina, zbog dijabetesa. Tek sada dobija podršku da popravi svakodnevnicu.
U rehabilitacionom centru je u toku projekat za slabovide od 16 do 60 godina. Osnovna rehabilitacija uključuje obuku štapa, poznavanje rada na računaru, brajevu azbuku, kuhanje i psihosocijalnu podršku. U 2014. godini predviđeno je da država preuzme odgovornost za centar.
U školi je važno promijeniti stavove
U Nikaragvi, djeca sa smetnjama u razvoju koja imaju priliku da idu u školu obično se uče u specijalnim školama, do šestog razreda. Tada moraju napustiti školu ili krenuti u redovnu školu.
U jednoj od škola upoznajemo Tamaru Jazminu Alvarado Gutierrez koja ima 14 godina. Ranije je pohađala školu za slijepe, ali sada ide sa učenicima koji vide. Kada je Tamara krenula u novu školu, u početku nije htela da koristi svoj beli štap, jer su je zadirkivali.
- Potrebno je da budete veoma samopouzdani. Ostali ne razumeju šta radiš, jer nikada ranije nisu sreli nikog slepog, kaže Tamara.
Xiomara Cuarezma Duarte, koja je pomoćnica direktora u školi, kaže da se nastavnicima koji primaju učenike sa oštećenjem vida nudi volonterska obuka od 80 sati.
- Ali najveća prepreka su ostali studenti, kaže ona.
Sandra López, potpredsjednica OCN-a, slaže se i kaže da je mnogo teže promijeniti stavove nego poboljšati fizičko okruženje.
Ujutro je Tamara u odjelu za slabovide i uči kompjuter i brajevu azbuku. Popodne joj pomaže njen drug iz razreda Saól Trejos u školu i nazad. Kada drugarica nije u školi, Tamara ni tamo ne dolazi.
Ono malo onih koji imaju posao dobro rade
Samo 40 od 1.200 članova organizacije ima posao. Pet radi u glavnom gradu, a ostali u ostatku zemlje. Jedan od onih koji ima posao je Santiago Jarquin. Radi za kompaniju za lijekove za životinje. Protekle dvije godine Santiago pakuje veterinarske lijekove i brine o mašini za pakovanje.
- On je odličan radnik i nema problema da se nađe ovde. Često zaboravljamo da on ne vidi, kaže voditeljica proizvodnje Marisol Emelhardt.
Ako se kompanija proširi, možda će razmotriti zapošljavanje više osoba sa oštećenjem vida. Unutar sobe za pakovanje, Santiago nosi bijeli mantil i zaštitu za kosu.
- U početku sam bila nervozna jer nisam znala kako će se ponašati prema meni. Nakon nekoliko sedmica je pao i mogao sam razgovarati sa svojim kolegama, kaže.
Santiago se preselio u radno područje koje je udaljeno pola sata autobusom izvan Managve gdje živi njegova porodica. Bilo mu je preteško svaki dan doći na posao i s posla.
Šta ćete raditi za deset godina?
- Radim ili učim, čitam engleski i poznavanje rada na računaru, odgovara.
Bijeli štap omogućava kretanje
Majka dvoje djece Maria Cristina Aguilar radi kao maserka. Počela je sa bijelim štapom prije dvije godine. Inače, put do tamo je autobusom i taksijem. Nedostaje transportna usluga. Maria Cristina ima prijem kod kuće ili donosi kupcu sto za masažu. Pitanje je kako izbjeći duboke jame na ulici.
- S ovakvim štapom se osjećam za to, odgovara Maria Cristina i elegantno briše štapom po podu u klupskoj kući.
