fbpx

Danas se naša djeca usuđuju reći da imaju oštećenje sluha

Ali još uvijek je malo onih koji kažu da imaju oštećenje sluha.

- Vaš komšija može imati oštećenje sluha, a da vi to ne znate, kaže Yelka Vargas De Silva, sekretarica APANH-ovog odbora.

Prije pet godina, neki roditelji djece oštećenog sluha okupili su se da podrže jedni druge. Tražili su saznanja o tome šta je oštećenje sluha i koja terapija je dostupna za stimulaciju gubitka sluha. Na kraju su formirali organizaciju APANH.

Od tada su se borili da promijene gledište o oštećenju sluha s toga da se posmatra kao individualni problem u nešto za što je društvo odgovorno kada je riječ o zadovoljavanju potreba osoba sa oštećenjem sluha.
 

Rad na promeni se zasniva na trostepenoj raketi

APANH svoj rad na promjeni vidi kao trostepenu raketu zasnovanu na povećanom znanju i svijesti, prevenciji, liječenju i adaptaciji.

Obavještava APANH.

- Mnogi od nas roditelja imamo iskustvo da smo išli kod lekara jer naše dete ne uči da priča i da su nam lekari tada samo rekli da ne brinemo. Na taj način dijete može izgubiti nekoliko godina svog razvoja. Važno je da ljekari imaju znanje o oštećenju sluha kako bi mogli postaviti ispravnu dijagnozu u ranoj fazi, kaže Roger Arratia, predsjednik APANH-a.

Kada je APANH u svom informativnom radu počeo da posjećuje bolnice, gotovo nijedan ljekar nije znao šta je oštećenje sluha niti koja vrsta pomagala i liječenja je potrebna.

Male promjene olakšavaju praćenje škole

Čak i nastavnici i direktori nemaju znanja o oštećenju sluha. APANH je stoga pozvao nastavnike na radionice iz metodike nastave prilagođene djeci sa oštećenjem sluha.

-Mi kažemo da deca sa oštećenjem sluha treba da znaju da čitaju na usnama. Da nastavnik ne može govoriti prebrzo ili okretati glavu kada govori. Nastavnik takođe treba da koristi mnogo tekstova i slika kako bi stvorio dinamičniju situaciju učenja u kojoj se informacije prenose na različite načine. Radi se o tome da nastavnici shvate da će, uz više pažnje za ove učenike, moći da učestvuju u nastavi i uče stvari, kaže Roger Arratia.

Yelka Vargas De Silva ima sina koji ima devet godina. Nije htio ići u školu jer je učiteljica vikala na njega.

Yelka Vargas De Silva.

- Bio je u školi, ali ništa nije naučio. Nakon što je njegov učitelj učestvovao u našoj radionici, postalo je mnogo bolje. Moj muž i ja smo razgovarali sa ostalim roditeljima i oni su objasnili svojoj djeci. To se mnogo promijenilo za našu porodicu, kaže ona.

Danas su druga djeca od velike pomoći i Jelkin sin se može pridružiti i igrati. U učionici on zapisuje njihove bilješke.

- Generalno smatramo da se odnos prema oštećenju sluha promijenio i da se povećalo znanje donosilaca odluka. Djeca također doživljavaju da su nastavnici promijenili način poučavanja. Nadamo se da će to na kraju dovesti do toga da se ova perspektiva uključi u obrazovanje nastavnika, kaže Roger Arratia.

Radeći sa specijalistima, članovi APANH-a su povećali svoje znanje o oštećenju sluha. Snimili su svoje radionice i sada imaju dobar informativni materijal koji se može koristiti i interno i eksterno.

Saradnja sa HRF-om je mnogo značila

-Skoro sve što smo uspjeli postići je zahvaljujući saradnji sa HRF-om - Švedskom asocijacijom oštećenih sluha, kaže Roger Arratia. O saradnji obično govorimo kao o braku, a o projektu kao o našem zajedničkom detetu. Veoma je ravnopravan. Imamo ideju, dijelimo je sa HRF-om, oni dolaze sa svojim stavovima, rasuđujemo i mijenjamo projekat dok svi ne pomislimo da će biti dobro, nastavlja sa smiješkom.

Za sina Jelke Vargas De Sive važan je bio i susret sa članovima HRF-a.

- To ga je dosta ojačalo. Proučavajući kako se ponašaju, promijenio je pogled na sebe. Da li je shvatio da i on može. To mi je kao majci dalo nadu u budućnost. Kada sretnemo članove HRF-a koji znaju pet jezika, onda shvatimo da se ne trebamo ograničavati, kaže ona.

Yelka opisuje APANH kao svoj drugi dom. U organizaciji roditelji mogu rasti zajedno sa djecom. Roditelji mogu razmijeniti iskustva i postepeno naučiti kako djeca doživljavaju različite situacije, što ih čini boljim u pomaganju djeci.

- Teško mi je da uvučem sina u stvari, ali kada odemo u APANH to nikada nije problem. On uvek želi da dođe ovamo, kaže ona.

Himena Gonzales Romero, projekt menadžer u APANH-u, se slaže.

- Najvažnije je da naša deca imaju identitet oštećenog sluha. Moja ćerka piše u svojim školskim knjigama: Moje ime je Sofia i oštećen sam sluh. I to je dobro, ona danas mnogo više poštuje sebe i postala je sigurnija u sebe. Za takav razvoj događaja u velikoj mjeri je zaslužan susret sa članovima HRF-a, kaže ona.

U APANH-u djeca i mladi uče svoja prava i usuđuju se objasniti svoje potrebe. Na primjer, moglo bi se govoriti o ljudima koje susreću u javnim sredinama da moraju biti okrenuti prema njima kada govore, da moraju govoriti glasnije i sporije. Za traženje tako nešto potrebna je hrabrost i sigurnost.

- Velika većina reaguje veoma pozitivno kada se usudimo da objasnimo. I važno je da iskoristimo priliku da informišemo šta je gubitak sluha. Na ovaj način povećavamo znanje javnosti, kaže Joaquin Herbas Miranda, član odbora APANH-a.

Članovi APANH-a pozitivno gledaju na budućnost

APANH ima mnogo planova za budućnost. Danas se organizacija nalazi u tri od devet regiona Bolivije. Cilj je da organizacija bude prisutna u svim regionima.

Savremena tehnologija nudi mnogo mogućnosti za osobe sa invaliditetom. APANH planira organizirati filmske radionice na kojima će članovi moći naučiti komunicirati poruke i slikom, zvukom, znakovnim jezikom i tekstom.

- Nadamo se da ćemo u budućnosti moći pokrenuti kompaniju u kojoj će naši članovi raditi sa titlovima filmova i uključivati znakovni jezik, zaključuje Roger Arratia.

Tekst i slika: Lina Jakobsson

Najnovije vijesti