Suze počinju da teku na Rosu Montanu kada čuje Isabell kako govori 25 godina nakon što je počela da se bori za pravo svoje kćeri na obrazovanje."Više ne osjećam da postoje granice. Stvari mogu biti manje ili više teške, ali ne i nemoguće.”Rosina duga borba počinje da se isplati.
Rosa je odgovorna za obrazovna pitanja u krovnoj organizaciji FECONORI. Odvela me je u OCN, organizaciju za saradnju Nacionalne asocijacije slabovidih u Nikaragvi. Dok provirujem sa trotoara kroz rešetkastu kapiju OCN-ove kuće u centru Managve, vidim trem sa drvenim stolicama za ljuljanje. U stolicama dvije žene sjede blizu jedna uz drugu i polako se ljuljaju. Mogu ih čuti kako pričaju i smiju se. Ulazimo kroz kapiju i pozdravljamo Isabell Massías González i Eliuth Martinez Fuseca.
Isabel ima sedamnaest godina i pohađa srednju školu. Elijut je jedan od jedanaest specijalnih nastavnika koji, u ime Ministarstva prosvete, podržavaju učenike i obučavaju nastavnike u školama u kojima su deca i mladi sa smetnjama u razvoju. Relativno nova inicijativa koja je rezultat FECONORI-jeve saradnje sa Ministarstvom obrazovanja kako bi škola postala inkluzivnija.
Isabel i Eliuth su se upoznali prije nešto više od godinu dana kada je Eliuth prvi put posjetila Isabelinu školu. Bio je to sastanak koji je mnogo promijenio za Isabell.
Kriva cesta puna izazova
Kada je Isabell krenula u školu, išla je u specijalnu školu šest godina, zajedno sa drugom djecom sa smetnjama u razvoju. Tamo se osjećala prihvaćeno, ali škola je bila daleko od kuće i predavala je samo do šestog razreda. Tada je morala da bira između napuštanja škole ili ulaska u redovnu školu.
-Pošto sam želeo da nastavim školovanje, počeo sam u istoj školi kao i moj brat. Stidio me se, a ostali studenti su mi se smijali. Moja majka je bila jedina koja me je podržavala i koja je vjerovala u moj kapacitet. Uz njenu podršku uspjela sam da nastavim, kaže Isabell.
Nastavnici nisu odvojili vrijeme da objasne kako bi ona radila različite stvari. Potpuno je oklijevala da pita svoje drugare iz razreda kojima nije stalo ni do nje.
Jednom je pobedila na takmičenju. Bila je najbolja u razredu u pamćenju i recitovanju dugačkog teksta iz Biblije. Pobjednik bi nastavio da se takmiči sa drugom djecom iz drugih škola. Ali učiteljica je dala nagradu drugom učeniku jer nije mislila da Isabell može ići u drugu školu i predstavljati razred.
- Osjećala sam se u svakom pogledu veoma isključeno i izolovano, kaže ona.
Njena škola je na dva nivoa sa spiralnim stepenicama između spratova. Kako ne bi bila još više iznervirana, Isabell je prestala koristiti svoj bijeli štap. Zbog toga je kani bilo teško da se kreće po školi. Nekoliko puta je bila blizu pada niz strme stepenice. Ali štap je ostao kod kuće i braća su ga koristila kao igračku.
Kada su se uslovi promenili, Isabelin kapacitet je postao vidljiv
Kada je Eliut došla u školu, odmah je vidjela da Isabell nema prave uslove da bi mogla učestvovati u nastavi. U učionici su učenici sjedili za velikim stolovima. Jedina koja je sjedila leđima okrenuta učiteljici bila je Isabell.
-Moje mišljenje nikada nije bilo važno. Nastavnici se nisu trudili da me pitaju niti da prilagode nastavni materijal kako bih i ja učestvovala, kaže Izabel.
Eliut se pobrinuo da se razred preseli u učionicu koja je bila bolja za Isabel, s drugim namještajem koji joj je olakšavao da čuje šta učitelji govore. Elijut je takođe podučavao učitelje raznim metodama koje Izabeli čine učenje razumljivijim. Na primjer, pokazala je nastavniku matematike kako može dozvoliti Isabell da koristi svoje tijelo kada treba da razumije značenje dijagonale ili drugih matematičkih pojmova.
Također je pomogla Isabell da organizira svoju školsku torbu kako bi lakše i brže pronalazila ono što joj je potrebno za razne lekcije. I dala je Isabell novi bijeli štap, kako bi se mogla orijentirati u školi.
Kada su nastavnici i direktor vidjeli efekte promjena koje je Eliuth napravio, postali su pozitivni i na kraju su počeli uključivati Isabell u nastavu.
Inkluzivno obrazovanje se zasniva na tome da svi oko sebe imaju znanje i razumijevanje potreba
Eliut je posjećivala Isabelinu školu dva puta mjesečno.
- Važno je raditi iz holističke perspektive. To znači uključiti i nastavnike, direktora, porodicu, ostale učenike i njihove roditelje i raditi sa stavom učenika. Svako mora da želi da promeni situaciju na bolje. Često postoji mnogo jednostavnih načina koji ne moraju koštati mnogo novca, kaže Eliuth.
- Zato je podrška drugih zemalja veoma važna. Razmjenom iskustava sa ljudima iz Švedske dobijamo nove ideje kako možemo raditi, ali naravno moramo prilagoditi rad promjena uslovima koji postoje ovdje, kaže ona.
Primjetno je da Isabell i Eliuth imaju blizak odnos i da je Eliuth Isabell mnogo značila nakon što joj je majka umrla i više nije imala istu podršku od kuće. Bila je to teška godina, ali danas se čini da se osjeća relativno dobro i može početi da pravi planove za budućnost.
- Na neki način je postalo malo teže, kaže ona i smeška se. Sada moram mnogo više da radim jer ima mnogo više zahteva za mene. Ali isplati se jer učim i mnogo više. Imam bolji kontakt sa drugarima iz razreda i osećam se srećno kada idem u školu.
Ona ne zna za šta tačno želi da se školuje, ali zna da želi da nastavi da studira.
- Danas se osećam kao da mogu da uradim mnogo različitih stvari. Više ne osjećam da postoje granice. Stvari mogu biti manje ili više teške, ali ne i nemoguće, kaže ona i okreće nasmijano lice prema Eliuthu.
Gledam Rosu i vidim kako joj suze teku. Njena 25-godišnja borba za pravo na obrazovanje se isplatila. Ne za onu za koju je počela da se bori, svoju rođenu kćer, već za druge kćeri i sinove u Nikaragvi. Ona misli da počinje da biva. Do toga je još dug put, ali danas postoje nastavnici, direktori, porodice i djeca koji znaju šta znači inkluzivno obrazovanje, kako se može implementirati i koji imaju iskustva kakve dobre rezultate ono daje.
